Prosinac 2021.
Objavljene (Post)ničeancije!
Sve vas kojima su tekstovi s ovoga bloga bili zanimljivi možda će zanimati i da je knjiga (Post)ničeancije: nesuvremena razmatranja jednog ničeanca autora bloga nedavno objavljena u Biblioteci Naslijeđe nakladnika Tim Press.
IZ PREDGOVORA
Čini se da nema filozofa, slobodnog duha ili samo čovjeka koji u dvadeset i prvom stoljeću još uvijek misli, a na kojega Friedrich Nietzsche nije utjecao svojom mišlju. Mi, ničeanci ovoga stoljeća – Nietzscheu ‘preksutrašnji’ – ponekad se činimo postničeancima kad svojim mislima započnemo eksperimentirati. Sâm je Nietzsche u S onu stranu dobra i zla takve filozofe nazvao filozofima budućnosti; to su oni filozofi, kazao je, koji će ‘vlastite’ iznađene istine ljubomorno čuvati za sebe ne hoteći da vrijede za sve! No ova knjiga nema namjeru biti nekakva filozofija budućnosti… Njezin autor samo je jedan od tisuća ničeanaca, postničeanaca, pa i antiničeanaca, koji i danas na ovom svijetu misle. Neki od njih objavljuju knjige, a neki samo misle ili žive ono što je mislio i živio njihov Učitelj.
Više o knjizi na stranici nakladnika: https://tim-press.hr/hr/knjige/postniceancije/
Izvatke iz Predgovora autora možete pronaći na: https://pustopoljina.net/postniceancije-nesuvremena-razmatranja-jednog-niceanca/
Ne bi bilo ove knjige da nije bilo ovog bloga! Hvala vam!
Svibanj 2019.
“Napuštanje” jastva ili prema posljednjoj ravni(ni) prosvjetiteljstva!
Peter Sloterdijk: KRITIKA CINIČKOG UMA
Na kraju ovog misaonog toka želim u naznaci odvagnuti da li posljednja integracijska ravnina prosvjetiteljstva mora biti neka vrst “racionalne mistike”… U nama je uprogramiran quasi formalan Netko kao nosilac naših socijalnih identifikacija… No, u osnovi nijedan život nema ime. Samosvjesni Nitko u nama – koji tek svojim “socijalnim rođenjem” dobiva ime i identitete – jest ono što ostaje životni izvor slobode. Živuće Nitko je ono, što se grozoti socijalizacije usprkos, prisjeća energetičkih rajeva među osobnostima. Njegov životni temelj je duhom prisutno tijelo, koje nam ne valja imenovati nobody nego yesbody i koji se u toku individuacije može razvijati od arefleksivnog “narcizma” do reflektiranog “samootkrivanja cjelini svijeta”. U njemu nalazi kraj posljednje prosvjetiteljstvo kao kritika privatnog, egoističkog privida.
Uzalud širim lepeze svojih sjećanja ne bih li se nekako opet probudio i osjetio život kakav jest, kakav je zapamtio skriveni duh u mom biću. Međutim, Peter Sloterdijk, autor jedne od ključnih knjiga druge polovice 20. stoljeća KRITIKE CINIČKOG UMA koju sam imao prilike na vrijeme pročitati, naučava vrlo sličan nauk uz bitnu korekciju. Uči me razračunavanju s prošlošću. Ona, prošlost, i vjera u budućnost, opasne su pogibelji za naše biće. Jedino sadašnjost treba cijeniti. … A u svrhu čega se treba razračunati s prošlošću kada mi ona jedina čuva trenutke budnosti u mom jadnom životu? U svrhu buđenja – ne prošlosti nego sadašnjosti. Svi trenuci tobožnje prošlosti jedan su te isti trenutak vječno promičuće sadašnjosti.
Drugim riječima, danas, gotovo zaboravljena, posljednja zadaća prosvjetiteljstva ogleda se u potpunom rasplinjavanju subjekta, onog našeg taštog i katkad sujetnog ‘ja’ koje odgovara um od daljnjeg širenja. To ‘ja’ i danas gospodari našim bićima uživajući sve povlastice socijalne identifikacije. Međutim, smisao tog ‘ja’ samo je jedan – uspjeh u društvu – kako preko nesreće drugih tako i preko nesreće sebe sama. Zbog toga ‘ja’ zanima, ne on, nego društvo u cjelini. Kad vam je uspjeh moto života morate biti spremni primiti i njegovo naličje – neuspjeh. A teško da ste osoba koja svoje životne ciljeve postavlja realno. Zbog toga je većina nas danas osuđena na neuspjeh.
Peter Sloterdijk nas poziva da prestanemo s tim glumatanjem i iživljavanjem. Ako nemamo ambicija nemamo ni želje za uspjehom. Možemo biti tek „orgazmičko slavlje energijskih osobnosti“ kojima je svaki dan života onaj isti.
Promislite dobro, vi, koji čitanje još uvijek smatrate nekom vrstom posvećenosti, kako bi to bilo ugasiti svoje ‘ja’ pa barem na trenutak, što bi se uistinu dogodilo? …
Shvatili bi da zaista postoji samo taj jedan te isti trenutak sadašnjosti u kojem se na čudnovat način izmjenjujete vi i svijet. Shvatili biste i da ništa ne možete dobiti, ali ni izgubiti. Ili kako kaže Peter Sloterdijk:
Život može izgubiti jedino sâm sebe.
Međutim, zašto je ovu jednostavnu životnu mudrost tako teško spoznati i živjeti? … Tu se već i Sloterdijk zagonetno osmjehuje, jer:
…naš um uvijek hoće više nego što može.
Gramzivost i pohlepa u gorem, znatiželja u ljepšem obliku – to je čovjek koji nije gladan.
Za sam kraj, ponovno Sloterdijk, kao i ovaj tekst, kojim smo nekad davno i započeli ovu pisaniju:
U našim najboljim trenucima, kada od pukog uspijevanja i najenergičniji čin uvire u dopuštanje a spontano nas ponese ritmika životnosti, hrabrost se može iznenadno najaviti poput euforične jasnoće ili čudesno u sebi opuštene ozbiljnosti. Ona budi u nama sadašnjost. Budnost u njoj uspinje se odjednom na visine bitka. Svaki trenutak spokojno i jasnovido stupa tvojim prostorom; ti se ne razlikuješ od njegove jasnovidosti, njegove spokojnosti, njegova slavlja. Loša iskustva uzmiču pred novim prilikama. Nikakva te povijest ne čini starim. Jučerašnja odsutnost ljubavi ni na što ne prinuđuje. U svjetlu takve prisutnosti duha prekida se staza ponavljanja. Svaka svjesna sekunda briše beznadnu bivšost i postaje prvom sekundom Druge povijesti.
Svibanj 2019.
Ontologija digitalnog doba
ŽARKO PAIĆ: Tehnosfere
Ono što najbolje govori o hrvatskoj filozofiji s početka 21. stoljeća jest činjenica da njen možda najistaknutiji izdanak, takoreći – “sin”, nije zaposlen na nekom od Odjela (ili Odsjeka) pet Filozofskih fakulteta u državi nego svoj “kruh” zarađuje na – u humanističkom kontekstu – neuobičajeno “prizemnom” i od filozofskih tema “udaljenom” – Tekstilno-tehnološkom fakultetu. Štoviše, to se nije dogodilo poradi nekakve osobite filozofove potrebe za promišljanjem uloge tehnike u našim životima, pa se time htjelo biti na “izvoru problema” (iako i to postaje upitnim s obzirom na pridjev “tekstilni” u nazivu samog fakulteta), nego se radi o tomu da na većini Odsjeka za filozofiju danas praktički i gotovo pa nema filozofa u pravom smislu riječi, odnosno da te katedre uglavnom zauzimaju sveučilišni profesori koji samo predaju filozofiju i kojima kao da nije potreban još jedan koji će k tomu i filozofirati… Stoga se čini opravdanim pomisliti, da se on kao takav, “filozofirajući”, tamo i nije mogao zaposliti… Možda pogađate, a možda i ne pogađate o kome je riječ – ali prema mom mišljenju radi se o jednom od najzapaženijih živućih filozofa s ovih naših prostora – Žarku Paiću.
Da, stječe se dojam da na današnjim Odsjecima na filozofiju doista ne obitavaju više oni ljudi (čast izuzecima!) koji nakon dvije i pol tisuće godina, koliko je otprilike duga tradicija filozofskog mišljenja, i dalje sebi uporno postavljaju ista pitanja: što je život i koji je njegov smisao, što mogu znati i čemu se mogu nadati, naposljetku, što je čovjek? I da nema više ljudi koji u istom ozračju “uzvišene znatiželje” ostaju začuđeni kretanjem svijeta, propitujući ga iz svojih najiskrenijih poriva. Bilo da se pitaju o svijetu ili čovjeku, oni će uvijek ostati na istoj neutralnoj poziciji istinskih propitivača, filozofa, koji to čine ne zbog ostvarivanja vlastite karijere, nego zbog poziva koji dolazi iz dubina njihove nutrine.
Žarko Paić je, nema sumnje, danas najveći živući hrvatski filozof, iako studentima na svom matičnom Tekstilno-tehnološkom fakultetu predaje kolegije vezane uz dizajn. Sjećam se mog iznenađenja kada sam prvi put otkrio tu činjenicu. Kako je to moguće? Ali, ne radi li se i ovdje o tipičnoj hrvatskoj priči? Premala smo država da bismo cijenili svoje prave intelektualce, svoju intelektualnu elitu, kao što je to, recimo, slučaj u Francuskoj. Kod nas će uvijek biti “intelektualnih uhljeba”, ljudi, koji su filozofijom odlučili zarađivati za život i pozicionirati se u društvenoj hijerarhiji, a ne žrtvovati sve svoje vrijeme na umovanje o problemu kako su mogući sintetički sudovi apriori? Zbog toga, jedan od naših najčitanijih duhova Zoran Roško vodi miran život knjižničara, sarajevski filozof Ugo Vlaisavljević predaje kolegije po drugim Odsjecima, a ne na svom matičnom na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu, a eto kod nas, najveći živući hrvatski filozof zarađuje za kruh na Tekstilno-tehnološkom fakultetu…
No možda mu je upravo ta činjenica da ne ide svake godine na Cres, na skup koji predstavlja službeno okupljalište svih hrvatskih filozofa (a zapravo sveučilišnih profesora s Odsjeka za filozofiju Filozofskih fakulteta u državi), predstavljala vjetar u leđa vlastitom kreativnom radu. Jer, Žarko Paić nikako nije jedan od onih filozofa koji će oskudijevati u produkciji filozofskih tekstova. Njemu se ne može dogoditi “doba razmišljanja” kao velikom njemačkom filozofu Immanuelu Kantu prije pisanja Kritike čistog uma (koje je potrajalo jedanaest godina!), ili pak “doba sumnji” u vlastitu misao koja se dogodila Martinu Heideggeru prije nego što je spalio drugi dio Bitka i vremena te sačekao svoju “kasnu fazu” koja je uslijedila nakon Drugog svjetskog rata. Kao da se ta nemogućnost deklariranja biti filozofom u legitimnom akademskom okružju prelila u skribomansku težnju proizvodnje filozofskih tekstova da bi se u tom kontinuitetu pisanja nekako održala, sasvim neupitna, deklaracija bivanja hrvatskim filozofom.
U svakom Europskom glasniku, možda i najznačajnijoj publikaciji u intelektualnom kontekstu u našoj državi, u kojoj Žarko Paić danas obnaša ulogu zamjenika glavnog urednika, još tamo 1990-ih pronaći ćete njegov tekst. Bilo da se piše o društvu spektakla, piscima i pisanju, amerikanizaciji društva ili nečem četvrtom, Žarko Paić ostavit će svoj prepoznatljiv trag, kroz tridesetak stranica dugo i stilistički izuzetno zahtjevno štivo, baudrillardovskog naboja, a koje je pritom i kritički vrlo precizno usmjereno… Tekstovi do kojih sam došao i uglavnom pročitao nose nazive: Uzvišenost pod čizmom i Svijet bez slike (na temu umjetnosti), Za kritiku razlika (na temu postmoderne), Zastave bez stjegonoša (uz kritiku nove američke ideologije), Vladavina užitka: insceniranje života kao društvenoga doživljaja (na temu Homo festivusa), S onu stranu multikulturalizma (Dossier: intelektualci), Bog bez religije (na temu Religija u kontekstu; zanimljivo, nesvjesno sam ovaj naslov preuzeo i za jedan svoj post!), Posthumano stanje. Drugi život i njegove stvari (uz kritiku posthumanizma) i naposljetku, tekst nazvan upravo Tehnosfera, objavljen u Europskom glasniku broj 17, relativno davne 2012. godine…
Napokon, prošle godine u izlozima knjižara pojavila su se prva dva, od pet tomova, Tehnosfere, definitivno, kapitalnog djela novije hrvatske filozofije; najvjerojatnije, radi se o “potomcima” teksta iz Europskog glasnika. Pa iako ovo “petoknjižje” kao kritika društva, tehnologije, kulture, politike, ekonomije itd. u digitalnom dobu predstavlja rekapitulaciju tema o kojima je autor pisao, ono daje i krajnji smisao cijelog poduhvata koji možemo sažeti pitanjem “Što je zadaća filozofa s početka 21. stoljeća?” odnosno “Na koji način možemo promišljati društvenu zbilju u ozračju nesumjerljivog tehnološkog razvoja kojoj je izložena?” U skladu s tim, Žarko Paić je i svjetski filozof koji danas može stajati rame uz rame s jednim Bernardom Stieglerom, a ne samo Jean Baudrillardom.
Na kraju, proberimo po (već!) “ostavštini” Tehnosfere (ili “tehnosfera” kako bismo najradije “tepali” njezinim tomovima) kojom se ovo doba razgolićuje u jednom “post-ideološkom” maniru čak i od strane jednog hrvatskog filozofa!
Ova… sveobuhvatna “ontologija digitalnoga doba” polazi od zadaće mišljenja koja više nema pred sobom nikakvo oslobađajuće poslanstvo promjene svijeta i njegovih vodećih ideja. Razlog leži u tome što je sâm koncept tehnosfere ujedno “nova” paradigma mišljenja, logika tehnogenetske konstrukcije svjetova i neprestane transformacije stanja. Gilbert Simondon ovo naziva metastabilnom ravnotežom u sustavima promjene. Kada se povijest iz horizonta “razvitka” i svih metafizičkih “velikih i malih priča” više ne može razložiti iz svoje unutarnje ili izvanjske smislenosti, nije riječ o tome da je sve postalo bez-smisleno, nego tek da se ono što se događa u doba vladavine tehnosfere odvija kroz pet međusobno preklapajućih područja teorijsko-praktično-poietičkoga djelovanja: od antropologije, kibernetike, umjetnosti, arhitekture do dizajna. Sve je drukčije i različito u svojoj sintetičkoj “drugoj prirodi”. Rezultat je taj da se mišljenje bitka preobražava u mišljenje događaja. Zato filozofija više ne može svojim naslijeđenim jezikom obuhvatiti složenu “novu” stvarnost. Hegelova znamenita definicija kako je filozofija svoje vrijeme shvaćeno u mislima prema kojem je ono umno zbiljsko, a zbiljsko umno nije time postala tek zastarjelom. Problem je u tome što umjesto uma i zbilje imamo posla s umjetnom inteligencijom (A-intelligence) koja… konstruira nove svjetove i ujedno ih reflektira… [dok] …događaji tehnogenetske transformacije “života” stvaraju nove konstrukte i kontekste “umjetnog života” (A-life).
Pa tako dva glavna problema digitalnoga doba su “ubrzavanje nove tehnologije i povećanje umjetnoga pamćenja”…
Sada se može to s punom izvjesnošću reći: prošlo je doba metafizičke slike svijeta prema kojoj postoje neprevladive razlike između bitka i vremena, prirode i kulture, životinje i čovjeka, svijeta i stroja. U pojmu tehnosfere dokinuta je svaka razlika živoga i neživoga, pa je riječ o “imanentnoj transcendenciji” života koji više nije ništa prirodno ni umjetno, već se tehnogenetski stvara kao autopoietički sustav. To znači, nadalje, da u razlikovanju tehnike, tehnologije i tehnosfere ne valja vidjeti više Hegelov spekulativno-dijalektički put svijesti do znanosti apsoluta samoga. Umjesto toga, nalazimo se u stanju koje više nije određeno povijesnom eshatologijom bitka. Na djelu je stvaralački simulakrum i kontingencija događaja koji sjedinjuju kibernetičke pojmove informacije, komunikacije, povratne sprege (feedback) i kontrole.
Nije li sve to, doista, zastrašujuće? Poput kakva stroja u “kibernetičkom stanju svijesti”, u skladu s Paićevim seciranjem naše “digitalnosti”, a u misaonom smislu “postideološkoga” Warkovskog duha, mogu tek najaviti da je preostala objava još samo jednog posta na ovom blogu prije njegova zatvaranja… odnosno zapadanja u dugi, “filozofsko-zimski” san… do nekog drugog “stanja uma” koje će ga biti u stanju probuditi…
Travanj 2019.
Živjeti u “postideološkom” dobu (ničeancije xxii.)
McKenzie Wark: SPEKTAKL DEZINTEGRACIJE
143.
“Biti socijalist sa imalo jasnoće i poštenja znači shvatiti da smo poraženi. Ako nas ne sustigne komodifikacija, klimatski poremećaji zasigurno hoće. Ipak, ne možemo tumarati u melankoličnom zagrljaju poraza. Ne možemo se držati za ono što je izgubljeno. Također ne možemo preispitivati prošle poraze ne bismo li sljedeći put pobijedili. Nema sljedećeg puta.”
…napisao je u svojoj knjizi Spektakl dezintegracije McKenzie Wark – australski pisac i znanstvenik, poznat po svom Hakerskom manifestu i općenito, dojmljivoj kritici kapitalističkog društva i medijskog doba u kojem živimo. Ako vas njegove riječi u startu nisu dirnule, onda i neće, jer jednostavno nemate tu sklonost – ne samo “lijevim idejama” – nego, općenito, idejama bilo kojeg predznaka. Jer Warkovo “nema sljedećeg puta” ne odnosi se samo na nemogućnost daljnjeg razmišljanja o tome koji put izabrati kako bi se svijet učinio boljim mjestom za život, nego i na nemogućnost da se više bilo kojom idejom svijet preoblikuje u nešto drugo u odnosu na ono što on nepopravljivo jest.
144.
Citirani odlomak, stoga, čitam kao jezovit proslov ulasku u “postideološko doba” – doba u kojem ideologije bilo kojeg predznaka ili – same ideje “po sebi”, premda još uvijek “žive”, više ne kraljuju u društvu. Čini se da su nepovratno izgubile moć da djeluju na ljude, motivirajući ih za život, s koje god strane gledali. Neke su se povukle u osamu kao, recimo, marksističke ideje – a neke, pak, navukle maske na svoje lice šizoidno poričući to što jesu – kao neoliberalne ideje. Štoviše, neoliberalizam stoji na poziciji s koje deklamira o potrebi prevladavanja svih ideologija, od fašističke do komunističke, pa se sama neoliberalna ideologija ne predstavlja kao ideologija, iako se takvom oduvijek prepoznaje – i ne samo među neomarksističkim misliocima!
145.
No ako se doista radi o tomu da ideologije više ne kraljuju u društvu … što je, onda, ‘na stvari’? Tko ili što vlada društvom? U skladu s tim, prisjetio sam se starog Nietzscheova uvida koji mi je uvijek teško padao. Naše misli samo su odraz borbe naših nagona među sobom, a racionalni um “kognitivna slika” njihove uznapredovale logike i iskustvom stečene mudrosti. Netko bi mogao izvući zaključak kako su u “postideološkom” dobu, nagoni ponovno ti koji upravljaju idejama – i njihovi gospodari – a ne obratno… I doista, nije li ideja tzv. “slobode od neometanja”, kao temelja ideologije neoliberalnog kapitalizma, upravo najbezobzirnijima dionicima društva dala za pravo da “dođu na svoje”, vješto zakrivajući svoju pravu bit – utjelovljenje nihilističkog principa “Sve je dopušteno!”? No, nije li ova “sloboda od neometanja” samo racionalistička anticipacija “evolucijske nužde” preživljavanja najsposobnijih koja se bez izuzetka od pamtivijeka može primijeniti na sav biljni i životinjski svijet.
146.
Tako je medijsko doba (koje se prometnulo u “postideološko”), uz popratne kulturološke i političke fenomene “lijevog predznaka” poput poststrukturalizma, seksualne revolucije ili pada Berlinskog zida, na kraju dovelo do otkrića da razvojem ljudskog društva ponovno upravlja – za jedan prosvjetiteljski um – izrazito sramotan princip: “tko jači – taj tlači”. Sve drugo, očigledno, bile su samo ideje… nešto što nije imalo nikakvog uporišta u stvarnosti.
147.
Ne samo da se marksizam i sve “lijeve ideje” razaznaju kao ideologije odnosno “čiste ideje” koje nam dolaze “odozgo”, a ne iz “mulja” naših nagona, nego je to i bilo koje otvoreno pomaganje (drugim ljudima i bićima u cjelini) u bilo kojem smislu. Prema ovome sumornom pogledu, bilo kakva socijalna politika također nema nikakvo utemeljenje u stvarnosti. A ako ćemo na stvari tako gledati, onda tzv. “desne ideje” (i “ideologije”) nisu ni postojale! Fašizam, nacionalizam, i ako baš hoćete – kapitalizam, samo su racionalizirani aspekti ljudske prirode kao volje za moć – “izracionalizirani nagoni” koji su nam uvijek dolazili “odozdo”…
148.
Ako su “lijeve ideje” bile ideje koje su se otrgnule vlasti nagona, “desne” to nikada nisu učinile. I tko je pobijedio? Nisu to ideje bilo kojeg predznaka, nego ona ista “neprosvijećena životinja” u čovjeku. “Postideološko” doba vraća nas korak unatrag u duhovnom razvoju, dok u povijesnom smislu čini korak naprijed – ono navješćuje novo povijesno razdoblje kojemu, sa svom užasnutošću slobodnih duhova, dajemo naziv – “tehničko kameno doba”…
DODATAK: U aktualnoj “ideološkoj” debati koja se ovih dana (travanj 2019.) provlači medijskim prostorom između Slavoja Žižeka i Jordana Petersona, neki su razočarano ustvrdili da nitko nije pobijedio. Zar je trebao? Ta nije li u samom načinu predstavljanja ovog događaja razvidno da narod više ne zanimaju ideje koje netko podastire nego svojevrsni “fight mislima” koji se trebao dogoditi, a koji je “nedopustivo izostao”… Sve to naši mediji vrlo dobro znaju, pa su događaj tako i predstavili. Jedan argument više da smo duboko zakoračili u doba kojemu je lako prišiti “epitet” – postideološko, ovoga puta, čak i bez navodnih znakova…
Ožujak 2019.
Istina dublja od one na površini
Nuri Bilge Ceylan: DRVO DIVLJE KRUŠKE
Film Nurija Bilgea Ceylana Drvo divlje kruške (Ahlat Agaci) jedan je od onih filmova preko kojih ne možete tako lako prijeći. Ne možete, primjerice, nehajno prebaciti na neki drugi kanal kako biste pogledali drugi film ili informativnu emisiju, očekivano bogatu tzv. fake news za današnje vrijeme. I nikako ne možete, nakon što ste ga pogledali, mirne duše započeti raditi nešto drugo ne zamarajući se više nimalo “odgledanim”. Osim što ste mu posvetili vrijeme za gledanje, film Nurija Bilgea Ceylana od vas zahtjeva i žrtvu vremena za razmišljanje, nerijetko i dubok razgovor s osobom od povjerenja, ali i ukusa za tzv. “umjetničke filmove” (recimo, najbližim prijateljem). Jer, stvari koji se pretresaju u samom filmu, osim što nose, kao i svi takvi filmovi, određenu razinu “životne mudrosti”, “filozofiranja o životu”, tiču se i jedne crte karaktera povezane s našom najdubljom prirodom; sigurno ste je prepoznali, radi se o, danas gotovo nezaobilaznoj, gubitničkoj crti svih slobodnih duhova u ovom vremenu…
Jesmo li ikada razmišljali o tome kojeg je to “oblika” naša običnost, ili ako baš hoćete, “neuspješnost” u ovom vremenu? Zašto nas – filozofe, umjetnike, književnike, ljude duha – današnja tehno-menadžerska elita koja upravlja svijetom ne shvaća ozbiljno? Nismo nikada o tome dublje razmišljali, no Nuri Bilge Ceylan kaže da je za to došlo vrijeme! Još koje desetljeće i načini postojanja poput bavljenja metafizikom, konceptualnom umjetnošću i visokom književnošću, nestat će iz modusa ljudskog bivstvovanja. Preostat će komuniciranje hiperaktivnih umreženih jedinki koje će u slobodno vrijeme zabavljati same sebe dok će strvinarske industrije poput Instagrama, Googla i Facebooka ubirati rentu na način koji je sjajno uočio australski pisac i teoretičar McKenzie Wark. Nas današnjih, porinutih u svoju nutrinu, u traganju za mrvicama razasutog smisla, više neće biti. No razlog naše propasti još uvijek nije do kraja rasvijetljen i na tu ranu Nuri Bilge Ceylan stavlja svoj prst. Je li doista kapitalizam svemu kumovao i je li upravo on to, našem srcu drago, prosvjetiteljstvo, formirao za svoje potrebe kao što ga je sada i rasformirao? Ili je posrijedi nešto drugo, nekakav izdajica u našim vlastitim osjećajima i mislima, pod patronatom biljega narcizma koji svi nosimo?
Film je, zapravo, priča o neuspjehu dvojice muškarca – oca i sina. Oni, kao i mnogi drugi, nisu uspjeli u svom životu. Nakon studiranja, sin se s neskrivenim spisateljskim ambicijama vraća u rodni provincijski gradić s napisanim romanom pod miškom (a koji nosi upravo naziv filma) kako bi u njemu pronašao izvore financiranja za njegovo objavljivanje. Mladić je uvjeren kako iskreno pisanje o onome što osjeća prema svome kraju i ljudima koji ga nastanjuju, uz solidan književni talent, može osigurati povlašten položaj pisca u današnjem društvu. No tu se stvari zakompliciraju. Naime, razgovor s tzv. “uspješnim ljudima” njegova vremena – političarom, poduzetnikom, piscem i, konačno, imamom – donosi mu gorak uvid u tajnu njihova uspjeha i vlastitog neuspjeha. Svi oni, svatko na svoj način, spremno mu podastiru “formulu” vlastitog uspjeha, kako su to postali “uspješni”, ali na koju on može odgovoriti samo ironijom i podsmijehom. Ta, on nije mislio da se to tako radi! Nije li bilo dovoljno to što je u roman koji je napisao unio “samog sebe”, što je iskreno pisao o onome što je iskusio u životu… a kako bi postao od društva priznat pisac? Ne, nije bilo dovoljno. Njegova knjiga će zbog toga biti marginalizirana; čak i kad bude objavljena, nitko je neće čitati, jer se, prema riječima “uspješnih ljudi” radi samo o privatnom prikazu vlastita života i podneblja, a od kojeg baš nitko nema koristi… a kad korist nije uključena, onda nema ni uspjeha…
Političar se tako raspituje ima li u romanu sadržaja koji će turizam grada moći iskoristiti, pisac mu savjetuje da dopusti da teme, mahom društvenog karaktera, odaberu njega a ne on njih, dok bi poduzetnik najradije da roman ne spominje lokalne pijance nego da odmah “asocira na Kanakale, s Trojom, ili Ratnim grobljem”, mjesto slavne bitke po kojoj je mladićev grad poznat u svijetu – drugim riječima, sve ono što mladić upravo ne bi želio. “Ovo mjesto ima [vlastitu] kulturu života. Samo je totalno u sjenci groblja i svega toga.” njegov je odgovor poduzetniku, koji razotkriva stubokom suprotan stav.
Zašto bi umjetnost morala biti atraktivna? Zašto bi je morale konzumirati mase? I zašto bi isključivo progovarala o društvenim temama? Zašto ne bi bila posvećena samo jednom kraju i ljudima koji ga nastanjuju i tako se vratila svome neuniverzalnom izvoru? Zato što u tom slučaju ne bi bila iskoristiva u političkom, poduzetničkom i svakom drugom pragmatičnom smislu.
Trenutna društvena situacija posebice se zrcali u ispovijesti poduzetnika, čovjeka koji je mladiću predstavljen kao netko tko još čita knjige (pokraj njegova radna stola nalazi se malena, zdepasta polica s pedesetak knjiga) te često financijski podržava kulturne manifestacije u njegovu kraju (iako će se na kraju ispostaviti da je to zato što je grad kupovao njegov pijesak). Njegova ispovijest kao da je odlučila dati sliku i naše balkanske, tranzicijske stvarnosti.
Slušajte, mladiću… ja nisam obrazovan. Napustio sam srednju školu, i nikada nisam zažalio zbog toga. Znate li zašto? Zato što ja vjerujem svojim osjećanjima. Osjećanja i instinkt su bili moje vodilje u životu. Ne sjećam se da sam zbog toga ikada pogriješio. Ali…pogledajte te moje prijatelje, koji su pohađali fakultete. Svi su danas u debelim govnima. Neki rade za mene, neki za šaku kikirikija negdje drugdje. Neki su se razveli. Jedan je čak izvršio i samoubistvo. Naravno, obrazovati se je sjajna stvar, ali ovo je Turska. Ako u ovoj zemlji želiš da opstaneš, moraš da se prilagodiš.
I upravo to su učinili svi “uspješni ljudi”, mahom, političari i poduzetnici. Vjerovali su svojim osjećanjima i instinktima, a upravo zato što nisu bili umjetnici, ipak su stigli biti uspješni političari i poduzetnici! Naposljetku, i u razgovoru s tzv. “uspješnim” piscem mladić će naići na isti zid – društvene odnose koji sve reguliraju i običnog pojedinca dovode do uspjeha ili neuspjeha. Na njegovu pohvalu lokalnog pisca koji se odlučio izolirati poradi umjetnosti, tzv. “uspješni” pisac mu odgovara da onda on “…odbija timski rad, suradnju, kao i umjetnička udruženja.” i da mu kao takvom, onda, nikako ne može biti suđen nekakav “uspjeh”…
Drugim riječima, društvo je konformističko u svojoj najdubljoj biti. Želiš li u njemu biti uspješan – što god to značilo – cijena koju moraš platiti je u valuti konformizma. Ili kako sâm poduzetnik savjetuje mladića: moraš se prilagoditi! Društvo se ne želi mijenjati, ono nije nikakav organizam koji stremi nekakvom zajedničkom cilju, ono je nus produkt društvenih odnosa volje za moći koji harače njime!
Kako film odmiče, čak će i gledatelja zahvatiti dojam da su otac i sin, osim što su gubitnici svoje vrste, u krivu i u pogledu svoje “životne filozofije”, odnosno životnog stava, da raspredaju sve same gluposti, pogotovo sin koji zbog odbijanja na koja nailazi na svakom koraku, pomalo sve više gubi živce te započinje sarkastično podbadati svoje sugovornike, možda i zbog čiste zavisti, a ne nečega drugog, mnogo opravdanijeg. S druge strane, već otprije razočarani otac, koji je svoje snove raspršio još dok je kao mlad učitelj bio primoran potražiti posao na Istoku Turske, sve dublje tone u ovisnost o klađenju koja će ga na kraju dovesti do šokantne krađe sinovljevih para iz džepa njegova kaputa. No nakon neuspješnog pokušaja samoubistva vješanjem upravo o drvo divlje kruške na njihovu imanju u brdima, pred vlastitim potresenim sinom koji ga je našao “prepunog mrava” i usnulog pod njim, on će lakonski uzvratiti: “Tu je bio hlad, kada sam prilegao”, a u pogledu mrava: ” Oni me znaju, [i] neće me [ujesti].”; kao da je pokušaj samoubistva njegov ritual koji svako malo (za života) izvodi.
Svoju kulminaciju film doseže u razgovoru mladića s mjesnim imamom i njegovim prijateljem, također imamom. Dok hodaju jednoličnim, “prozaičnim” krajem, koji se polako razotkriva u svoj svojoj zabačenosti jedne provincije, stižu raspredati o najdubljim pitanjima koja tište ljudski duh. Ljudska pohlepa, religija, znanost, tehnika, naposljetku, sâm život – teme su im razgovora. I ponovno će na površinu isplivati mladićeva naivnost u pogledu kako tzv. “životnih stvari”, tako i “stvari duha”, koja se razaznaje kao nedostojna spram “životne mudrosti” mjesnog imama koji je, btw., istih godina kao mladić.
Kada bi svatko pravio svoja [vlastita] pravila, u svijetu bi bilo toliko religija, koliko ima i ljudi.
kaže mu imam, a malo kasnije:
Svatko je zauzet time da sačuva [vlastito] dupe!
Na neki način, iako posredno, i u velikom zaobilaznom luku, film će konačno razotkriti cijenu koju su bili prisiljeni platiti i svi ti “ljudi duha” – imami, pisci i slični za društveno priznanje, ili pak preživljavanje u društvu. I oni su se morali prilagoditi. Međutim, ono što im se može zamjeriti nisu istine koju izgovaraju, jer su, suprotno od očekivanja, uistinu u pravu, i čega su oni svjesni, nego upravo to što su dopustili da ih ona – istina – ružna kakva jest (“Svatko je zauzet time da sačuva [vlastito] dupe!”), preobrazi u bića koja će možda postati glavni sponzori nestanka izvornog religioznog i umjetničkog osjećaja u današnjem društvu.
Na samom kraju, dolazimo i do još jednoga, generalnog zaključka. Svi ti tzv. “uspješni” ljudi u životu uspješni su i jer postoji “vojska neuspješnih” koja ih “hrani” s dna. Na koncu, Ceylanov film izdiže se u svoju pravu visinu upravo na tom otkriću, ukazujući nam na istinu dublju od one na površini. Na začudan način, ona daje za pravo ocu i sinu, koji iako na “površini” (života) u svemu u krivu, zbog naočitog podnošenja mizerne sudbine “neuspješnih ljudi” – u nekoj (njegovoj) “dubini” su u pravu. Tako njihova “neuspješnost” u životu na jedan originalan način ipak postaje izdržljiva.
Ožujak 2019.
Proći kroz ovaj svijet bez “ogrebotine”
Osho: KNJIGA O SPOZNAJI
Dogodilo se da sam toliko toga pročitao o new ageu a da nisam uočio možda centralnu figuru cijelog pokreta – Bhagwana Shree Rajneesha, karizmatičnoga duhovnog vođu, danas poznatijeg pod imenom Osho, koji se sa svojom “verzijom” new agea revolucionarno istakao u drugoj polovici 20. stoljeća. No, sve čemu je Osho poučavao ljude – osvještavanju našeg postojanja, samospoznaji, truly happiness – već sam (bio) pročitao u knjizi Buđenje svijesti kršćanskog isusovca Anthony de Mella prije nekih desetak godina. Postavlja se pitanje, je li, onda, De Mello bio pod utjecajem Osha ili Osho – De Mella? Osim toga, takvim knjigama dugo vremena sam se žestoko “opirao”. Naime, koji ozbiljan slobodni duh bi čitao o tome kako si pomoći?! Koji ozbiljan duh bi u svom pisanju i čitanju – ako imalo stoji do umjetnosti, filozofije i znanosti, tim “svetim” “igrama Uma” ili “moćima Duha” kako im najčešće tepam na ovom blogu – navodio jedinice selfhelp literature, te prečesto puta besprizorne knjige samopomoći, kako ih uostalom nazivaju i njihovi pobornici? No danas sam manje ohol u svom stavu spram njih. Pa i meni pisanje i čitanje pomažu, kao što to čine i jedinice selfhelp literature milijunima ljudi. I knjige samopomoći su svojevrsne “čarobnice vične liječenju” samo, čini mi se, za manje zahtjevnu i sujetnu populaciju! Možda je razlika samo u “stupnju čistoće”, kako bi kazao Nietzsche; jednostavno, ne mogu se valjati u blatu u kojem se svi valjaju, moram se valjati u nekom svom “blatu”. Eto u čemu je jedina razlika! Drugim riječima, i ja si želim na neki svoj način “pomoći u postojanju”, i to je nit koja nas povezuje.
Na svjestan život koji predlažu i poučavaju i De Mello i Osho, gledam kao na još jedan od načina za izdržavanje patnje ovoga svijeta – pored Isusovog dobrovoljnog prepuštanja patnji ili Lao Tseovog negiranja patnje i sl. Uvjerio sam se da svijesti, putem tzv. “viših”, meditativnih stanja, doista polazi za rukom ignorirati patnju. Uostalom, kako drugačije objasniti spektakularno prelaženje preko žeravice bosih nogu indijskih jogija?! I ne samo to, polazi joj za rukom preobraziti čovjeka. Dovoljno je da neko vrijeme provedete svjesni svega oko sebe i vaše raspoloženje će se podići. Međutim, za samu meditaciju pomoću koje se “duhom dolazi” u ta “viša” stanja svijesti, nikada nisam iskazivao neko posebno zanimanje. Bilo je nekoliko nemuštih pokušaja u mom životu s ležanjem na krevetu i osjećajem težine ruke, njene topline… no ništa posebno nisam doživio u tome, pa sam sve napustio. Nisam tip koji bi se prepustio prostom “nerazmišljanju” i promatranju. Umu ostajem vjeran poput nekog starog, umornog zapadnjaka. No Osho na meditaciju ne gleda kao na nešto što bi trebalo biti zahtjevno običnom umu, za njega meditacija nije nekakvo mističko iskustvo dostupno samo odabranima. Meditacija je naprosto stanje svijesti koje se može prakticirati u svakom životnom trenutku a počinje prostim “pomnim promatranjem” zbilje koja nas okružuje… i ničim više.
Promatrate li nešto pomno, iskusit ćete malo prosvijetljenosti… ne u potpunosti, već samo malo… Promatrate li pomno svoj gnjev, gnjev će nestati… Budite u trenutku. Unesite cijelo svoje biće u trenutak.
Lošim stvarima već čisto promatranje oduzet će snagu a dobrima je podariti.
Sve što ne valja nestaje samo od sebe jer se ne može suprotstaviti svijesti. I sve što je dobro pojavljuje se samo od sebe jer mu je svijest hrana.
Drugim riječima, “pažnja je energija“, kaže Osho, i zbog toga:
Naučite sjediti – postanite ogledalo! Vašu svijest spokoj pretvara u ogledalo i tada funkcionirate iz trenutka u trenutak. Odražavate život. [Svjedočite životu]… To je autentično življenje… Činitelj nestaje, ali radnja se nastavlja!
No iako je “činitelj” nestao, “svijest sebstva” ostaje, jer na drugom mjestu Osho kaže da nikada ne trebate sumnjati u sebe i svoje postojanje, kao što je to, recimo, prvotno činio Descartes (pa naknadno došao do uvida: “Mislim, dakle, jesam!”).
Nema potrebe vjerovati da postojite. Zapravo, čak i ako to želite, ne možete nijekati sebe. I samo nijekanje je dokaz vaše egzistencije. To je jedina stvar koja se ne može zanijekati. Sve se drugo može nijekati. Možda je to samo fatamorgana u pustinji, možda je samo san, možda halucinirate, možda ste hipnotizirani i vidite stvari kojih tu nema. Sve na svijetu se može negirati osim vas. Vi ste najosnovnija stvarnost – neporeciva, nesumnjiva. A njezino pronalaženje je znanstveno iskustvo.
*
S druge strane, ono što me najviše muči u svezi Oshove knjige tiče se njenog naslova. Zašto Knjiga o spoznaji? Je li to znači da je nekakva krajnja spoznaja… ipak moguća? Nikada nisam bio pobornik “krajnje spoznaje”, štoviše, u većini prilika bih je u najvećem luku zaobilazio. Ili ako ću se izraziti Oshovim riječima – nekako znam (a ne da vjerujem!) da krajnja spoznaja ne postoji, odnosno, da je spoznavanje samo jedan od načina čovjekovog bivstvovanja na zemlji; dakako, Nietzsche bi me tu jetko ispravio – radi se o načinu bivstvovanja životinje koja je naučila “kapitalizirati svoje iskustvo”. Ali ne, uvjerava me Osho i poznanik iz “digitalnog svijeta” s kojim sam razmijenio nekoliko mailova i komentara na blogu na ovu temu; radi se, zapravo, o samospoznaji u kojoj svijest zauzima centralno mjesto. Kako je to moguće? Ali na to pitanje ne može se odgovoriti riječima, kaže Osho i moj poznanik: samospoznaja je iskustvo koje je neprenosivo, svaki pojedinac ju mora sâm za sebe doživjeti.
Ja sam savršeno dobro znao razliku u trenutku prije prosvjetljenja i u trenutku nakon toga. Bio sam potpuno siguran, znao sam da se probudilo nešto u mom umu i da je počelo funkcionirati – nešto za što nisam znao ni da postoji… Otada živim bez [ikakvih problema], bez brige, bez bilo kakve napetosti.
A mi bismo dodali – i bez patnje, odnosno, čini nam se da je od tog trenutka naučio ignorirati patnju. Za većinu pitanja koja si je Um stigao postaviti kroz tu čudovišnu, višestoljetnu, filozofsko-znanstvenu tradiciju, Osho kaže da su suvišna. Na mnoga od njih nema odgovora i to treba prihvatiti. Primjerice, pitanje koje možda predstavlja najviše pitanje koje si čovjek može postaviti – što je Život? – također nema odgovora.
Život je misterij. Mogli bismo živjeti bolje, mogli bismo živjeti dulje, mogli bismo živjeti ugodnije – ali ne možemo znati što je život. To pitanje će sve do samog kraja ostati neodgovoreno.
No ovo “do samog kraja” ostalo je “visjeti u zraku”. Znači li to da ćemo na samom kraju ipak dobiti odgovor? Ali ovim smo samo postavili novo pitanje te se nastavljamo vrtjeti u krugu…
A što reći tek za jednu ovakvu, spekulativnu tvrdnju:
Možete uništiti mozak, tada će s umom biti gotovo, ali svijest ne možete uništiti jer ona ne ovisi o mozgu ni moždanom sustavu. Možete uništiti tijelo, možete uništiti mozak, ali ako ste uspjeli i od jednog i od drugog osloboditi svoju svijest, bit ćete netaknuti, ne dirnuti. U vama neće ostati čak ni ogrebotina.
Ovu izjavu pak nekako sam uspio sebi “prevesti” u razumijevanje da i pored sve patnje, patnje tijela, patnje uma, pa čak i one koja se osjeća pred samu smrt – čovjek može biti i samo svjestan. Čak se i vlastitu smrt može samo promatrati. No da će svijest preživjeti i nadživjeti našu smrt, ako je to bilo značenje prethodnog citata, to mi se čini neprihvatljivim. Po meni, oduvijek se radi(lo) samo o životu i njegovim mogućnostima. A biti svjestan života kojeg živiš možda je trenutno njegova najviša mogućnost. Zbog toga, na ovom mjestu, navodim jednu od najljepših Oshovih misli koja se tiče prethodno iznesenog značenja vezanog uz samrtnu postelju:
Cvijet lotosa je simbol Istoka, jer na Istoku kažu da moraš živjeti u svijetu, ali ne dopustiti da utječe na tebe. Trebate ostati u svijetu, ali svijet ne bi trebao ostati u vama. Trebali biste proći kroz ovaj svijet bez ikakva utjecaja, otiska, ogrebotine. Možete li na samrti reći da je vaša svijest jednako čista i nedužna kao i ona s kojom ste došli na ovaj svijet, znači da ste proživjeli religiozni život, duhovni život. Zbog toga je cvijet lotosa simbol duhovnog načina života. Izrasta iz blata, a ipak ostaje neuprljan. On je simbol preobrazbe.
*
Kao pasionirani kritičar svih religija – kršćanske, muslimanske, hinduističke itd. – Osho ne preže ni pred kim/čim. No, ono što on kod drugih religija napada prečesto se odnosi samo na njihov, stoljećima prilagođavan, izvještačen oblik namijenjen masama. I tu kao da previđa činjenicu da se obraća populaciji daleko ispod 1 % ljudi na ovom svijetu koji zapravo jedini duhovno promišljaju svoju egzistenciju na ovoj planeti, a da ne znaju zašto su na to ponukani. Većina ljudi, a tu doista mislim na onih 99% i vjerojatno još nešto više stanovništva, nikada ne razmišlja o tim stvarima. Njima je samo stalo do toga da u postojanju pomognu sebi i donekle svojim bližnjima. Drugim riječima, misle isključivo na svoje dupe, kako je to sjajno opisao imam iz filma Drvo divlje kruške turskog redatelja Nurija Bilgea Ceylona. Ako nemaš ništa za reći po tom pitanju, duhovno me nikada nećeš utješiti. Tako rezonira običan čovjek i na neki “svoj” način je u pravu.
S druge strane, Život je suviše stvaran, “suviše istinit”, da bi ga bilo što moglo zasjeniti, a tu mislim da spada i sama Svijest. Svijest može Život – i ono što on jest, samo uspješno ignorirati. Svijest može ponuditi i ekskluzivnu pozornicu za ekstatičko promatranje tog istog Života… ekskluzivno “neokrznuto” promatranje, kako veli Osho, ali ga ne može u cijelosti nadomjestiti. Drugim riječima, Život sa sobom (do)nosi i Svijest, ali se ne može svesti na Svijest.
*
Dojmljiv dokumentarac koji sam progutao u pet dana – Wild, wild country – dramatično je svjedočanstvo “primjene” Oshova nauka na ljude. Na početku, sve je divno i krasno. Komuna koja prakticira Oshovo učenje živi u unutarnjem miru, članovi izgrađuju svoje nastambe, meditiraju, plešu, slave život. Na momente podsjećaju na mlade ljude koji su u Jugoslaviji 1960-ih i 1970-ih sudjelovali u radnim akcijama i gradili pruge Brčko-Banovići i Šamac-Sarajevo. Sreća na njihovim licima ostajala je i pri najvećim fizičkim naporima. Pejo, majstor na održavanju s kojim sam nekoć radio u tvornici, u želji da mi dočara atmosferu s tih radnih akcija prepričao mi je jednu scenu s gradilišta.
– Kiša lijeva k’o iz kabla, a jedan viče: “Jel’ pada?” a mi: “Ne pada!” A on će opet: “Jel’ pada?” A mi još glasnije: “Ne pada!”. “Ma, jel’ pada?”, on će najjače, a mi još jače “Ne pada!” i netko započne pjevat a mi mu se pridružimo… Kiša pljušti, ne možemo si vidjeti ni lica, a mi radimo i pjevamo! Nikada nam ništa nije smetalo. Radili smo kao stoka, ali smo iznutra osjećali da radimo za pravu stvar!
Nešto slično događalo se i sa tim ljudima u Rajneeshprumu, u komuni koja je živjela na jednom ranču u Oregonu, na negostoljubivom američkom sjeverozapadu. Na licima im se ocrtavala samo sreća, ništa im nije bilo teško. Bili su duhovno sretne osobe zahvaljujući upravo Oshu. No, nisu bili sami i tu je nastao problem. Lokalno stanovništvo koje je počivalo na jednoj drugoj duhovnoj tradiciji od one koju je poučavao Osho, od samog početka iskazivalo je netrpeljivost. U Sannyasinsima ili “narančastim ljudima” vidjelo je samo opasnost. Nakon niza peripetija – insinuacija, tužbi, pritisaka, naposljetku i bombaškog napada, a malo zatim i unutarnjeg razdora – komuna se raspala. Tužno je bilo gledati Osha, tog dobroćudnog gurua, kako odjednom, putem medijskih sredstava priopćavanja, napada svoje bivše suradnike koji su ga napustili nazivajući ih najpogrdnijim imenima. Što se dogodilo čovjeku koji je zagovarao samo unutarnji mir, ne-osuđivanje, svjesni život koji sâm zna koji je pravi put…? Nije li na njega “udario stvarni život”? Čini se da jest. Svjesni život u borbi s nesvjesnim mora izgubiti.
Kada bismo bili sami na svijetu možda bi se mogli u potpunosti posvetiti Oshovu nauku. Ne bismo se razlikovali od drveta, žabe i vode. No nismo, i teško da ćemo ikada biti sami na ovom svijetu. Okruženi ljudima, različitih duhovnih usmjerenja, afiniteta, potreba, uvijek će nam to teže polaziti za rukom. Drugim riječima, na svijetu će uvijek biti puno religija. No to nije nikakva izlika vama, slobodnim duhovima, kojima se ovdje obraćam, da vlastitu svijest povremeno ipak ne učinite ogledalom vlastita života!
Za kraj donosim još nekoliko Oshovih misli iz Knjige o spoznaji koje potpisujem cijelim svojim – ali ipak samo – Umom…
Ne postoji smisao u životu. Čovjek ga mora stvoriti.
…egzistencija prethodi biti… esenciji… [to je drugi način da se kaže:] ne postoji ljudska priroda. Čovjek sâm stvara ono što jest, stvara samoga sebe.
Neka vaša svijest odluči o vašem načinu života [i smislu vašeg života]. Ne dopustite da to odluči netko drugi [a pogotovo ne vaš um, odnosno vaše razmišljanje].
…kad funkcionira cijeli um, a vi ste izvan njega, onda ste gospodar. Um je najbolji sluga i najgori gospodar na svijetu.
Svatko želi biti neobičan. To je potraga ega: biti netko tko je poseban… To je sasvim obična želja… A kad postanete obični, postajete neobični [jer ste bez obzira na sve – jedinstveni]. Zapravo je svatko jedinstven.
Seks je jedina energija koju imate, [ali najniža vrsta energije koja se može i mora preobraziti u više vrste energije]
Ne možete osjećati da nešto vrijedite ako niste [bili] voljeni… Pokazalo se da djeca koja žive bez ljubavi postaju veoma opasni ljudi.
Svaki pojedinac mora imati veoma kristaliziran ego, jedino će ga tako moći odbaciti, drukčije neće!
Živite opasno. Kad kažem “živite opasno” mislim na to da živite u skladu sa samim sobom, pod svaku cijenu… Kad bježite od problema, bježite i od njegova rješenja. Kad se ne želite suočiti s nekom situacijom, osakaćujete vlastiti život.
Odgovor-nost jednostavno znači spontani odgovor.
Zbog čega ljudi žele moć? Zbog toga što nitko ne poštuje [ne voli] ono što radi.
Veljača 2019.
“Sve što imaš to je strah”
DAMAR : Damar
“Sve što imaš to je strah” jedan je od najupečatljivijih stihova s albuma Damar (rock skupine istog naziva) koji autorski potpisuje moj prijatelj Emir koji danas živi u Aarhusu u Danskoj, ali je zato nekada živio u “onom Sarajevu”… A kada kažem “onom Sarajevu” mislim na grad koji je nekoć krasila iznimna i nikad prežaljena atmosfera tolerancije i kozmopolitizma, u kojem je djelovala zavidna glazbena, dramska i svaka druga kulturna scena, u kojem se slušao nezaboravni Omladinski program Drugog programa Radija Sarajeva, i u kojem je vladalo to, iz vizure ovog današnjeg doba, gotovo nestvarno bratstvo i jedinstvo ljudi koji su njemu živjeli; dakle, mislim upravo na to, ali danas više nemoguće – prijeratno Sarajevo!
Stoga, mislim da neću pogriješiti ako napišem da je Damar album posvećen svim onim, u ono vrijeme (a tu još uvijek govorim o vremenu prije rata) tankoćutnim mladim ljudima s ovih prostora, a pogotovo iz tog danas “nestvarnog” Sarajeva, koji nisu mogli podnijeti ono što se ovdje dogodilo, sav taj besmisleni rat, pa su, čim im se ukazala prilika – otišli. Odrasli na “Cheovom motoru socijalizma“, odnosno vjeri da je čovjek bolje biće nego što jest, u ratu su mogli vidjeti samo događaj iz zone sumraka, koji jednostavno nisu mogli shvatiti.
Ili kao što stoji u pjesmi Na motoru, bili su voljeni “posve čisto”, ali ratom “izdani su”, pa su “prodali sve” i otišli, a u državama u koje su stigli “upalili mrak” i “zaronili do dna”. Potpuno je krivo misliti da su ti mladi ljudi, za koje Emir kaže: “previše nas ima” – bili kukavice, da su otišli jer nisu imali hrabrosti sudjelovati u ratu. Oni su otišli, jer nisu htjeli, a ni mogli – a što je jednom nacionalističkom umu potpuno neshvatljivo – podići ruku na bližnjega svoga, komšiju, susjeda, na onoga s kojim su do tada dijelili dobro i zlo jednog života, pa makar je on podigao na njih… Naravno, puno je bilo i onih koji nisu mogli otići, i njihova tragedija je tim strašnija.
Što se mene tiče, čini se da me je Emir sa svojim pjesmama pogodio u jedan predio nutrine koji je devedesetih izrastao na strahu od ljudi tog doba. Strah nisam osjećao u tolikoj mjeri zbog rata koliko zbog promjene koju sam vidio da se u ljudima događala. Počeli su mi izgledati kao da su za vrijeme Titove Jugoslavije nosili nekakve prigodne maske, koje su sada odlučili “svečano” strgnuti sa sebe. Pri pogledu na njih, čovjeka je mogla hvatati samo jeza; na njihovim licima više nije bilo tragova altruizma, solidarnosti, a kamoli – bratstva i jedinstva, dakle, svega onog što je ta lica, u očima jednog tinejdžera, krasilo u 1980-im. Sada se mogla iščitati samo vlastita korist. Čini mi se da sam se upravo nje – te besprizorne pragmatičnosti najviše plašio promatrajući ljude u devedesetim… Sve što sam onda imao bio je samo strah, strah od tih ljudi. U ratu su samo pokazali na što su bili dodatno sposobni.
Damar je album od devet pjesama. Redom to su: Slon, Vrati, Znam, Strah, Mlada, Pičkoometen, spomenuta Na motoru, Mrak i Malo. Mom čuđenju nije bilo kraja kada je na moju sadašnju adresu stigao vinil albuma. Emir je insistirao da mi pošalje album i u tom, za ovo vrijeme, nepojmljivom obliku. Dugo je tražio pjevača, na kraju je odlučio većinu pjesama sâm otpjevati. Tek u Malo, najminucioznijoj stvari s albuma, u refrenu čujemo glas drugog pjevača… kao i u Vrati, glas već legendarnog Dine Šarana iz grupe Letu Štuke. Vrati je pjesma koja bi trebala otključati vrata ukusa mlađe publike i pokušati pronaći svoje mjesto na top-listama. Vrhunska produkcija ove pjesme staje uz bok danas najvećih producentskih uspješnica u svijetu…
Ovo vrijeme hladno linearno.
Sve te šeme, sranje generalno.
Svi bi banalno i nemoralno.
Normalno je samo nenormalno (Vrati, autor Dino Šaran).
Ali s kojim albumima s današnje glazbene scene usporediti Damar? Je li to uopće moguće učiniti? Ako kažem da je Emirova glazba najbliža glazbi jednog Radioheada, kraljeva današnjeg postmodernog artrocka, je li se to čini pretencioznim…? Ne. Damar jest dijelom balkanski Radiohead, otvaranje albuma potpuno je u Radiohead stilu; pjesmu Slon kao da je producirao sâm Nigel Godrich…
Ti si slon.
Ti pravednim snom sanjaš me da se davim.
Iznova, a duga je noć (Slon, autor Emir Pašić).
…ali Damar je i nešto drugo, nešto u potpunosti “svoje”… neusporedivo s bilo čim drugim. I doista, ako se poslušaju ostale pjesme s albuma usporedba s Radioheadom nestaje, ali u pozitivnom smislu. Znam i Mrak već zvuče kao što bi možda zvučala Ekatarina Velika u 2010-im…!
Jedino na šta možeš da računaš su drhtaji koji ne prolaze.
Dok te razjareni filantropi šutiraju cipelom pačjeg kljuna.
A ti još uvijek razmišljaš o pobjedi.Za bijes nemaš snage, bijes je pravo drugih.
Samo su ti psovke glasne a i njih se bojiš.
Pogledaj oko sebe, nikoga ne poznaješ i ni(t)ko te ne poznaje (Strah, autor Emir Pašić).
Strah i mrak najčešće su riječi koje se spominju u stihovima pjesama. “Odakle strah, odakle sad stid plave nas ko plima?!”, “Upalili smo mrak”, “U grlima nam strah”, “Ostao je strah, ostao je mrak.” “Zin’o si na sve, a progut’o si mrak.!” i konačno – “Sve što imaš to je strah”; dovoljno da trajno utisnu mračnu i turobnu atmosferu u sve pjesme s albuma.
Polako počinješ da osjećaš vrijeme
Nataloženo u kostima,
Ni za čim ne žališ više nego za blaženim neznanjem bubuljičavog pubertetlije.
I već se sjećaš svega što si ikada želio kao da si to isto proživio.
Te provalije žude da se zatrpaju lažima ko asfaltom.
Sve ovo liči na čekanje na stanici,
neizbježno gubljenje vremena kojeg sve manje imaš
i koje kurvinjski klizi između prstiju
Zino si na sve, a proguto si mrak (Mrak, autor Emir Pašić).
Damar je mračan album; svjedoči o jednom životu i njegovoj istini, a još od Nietzschea znamo da nijedna istina nije lijepa. Teško da ćete danas, izvan hip-hop scene, poslušati pjesme koje su napisane “krvlju” svoga autora, što je on to uistinu proživio ili proživljava u svom životu… Lako ćete pronaći pjesme koje su stvorene za lajkanje, ali ne i one koje iznose istinu koju danas živimo. Svaka pjesma, danas više nepostojećeg banda, R.E.M. bila je više od pjesme, izražavala je i kritiku i nadu u bolji svijet, današnje pjesme izražavaju samo želju za lajkanjem, egoistične su kao i njihovi autori. Zbog toga se ne trebamo čuditi tom nepodnošljivom egoizmu mladih ljudi koji danas imamo prilike susresti na svakom koraku.
U Mladoj čini mi se da je on upravo i “opjevan”.
Ja sam mlada i bitna (Mlada, autor Emir Pašić)
Ona je “mlada i bitna”, ta pogledajte je kako se samo šepuri ispred kioska, kao da će upravo pozirati za naslovnicu nekog časopisa, a ne da ide u Pepko kupiti neku majicu na sniženju za trideset kuna… U 2010-im grad su preplavile Jennifer Lopez, sestre Kardashian i slične iako u njihovim osobnim iskaznicama piše da se zovu Sare, Dore i Anite. Ako je Emiru i meni preostao samo strah, onda je njima u ovom dobu preostao samo egoizam, vlastita prazna osoba u svojoj nebitnosti. No opasnosti vrebaju na svakom koraku. Ispod privida bitnosti razgolićuje se pravi smisao njihova postojanja. Opravdati bitnost za “mladu” znači zavesti te “pse iz tame” i protiv svoje volje, i zatim dospjeti na više mjesto hijerarhije ljudskih odnosa… Ledenost svijeta kao da je time postala za nijansu veća.
U Pičkoometenu pak nalazimo ispovijed čovjeka za kojeg nas veže osjećaj da smo ga već imali prilike susresti u Houellbecqovim romanima, poglavito u Širenju područja borbe, a donekle i Elementarnim česticama. U bezuspješnoj potrazi za sretnom vezom, on ne traži nego “lovi ljubav” na toj novoj, proširenoj pozornici borbe ljudskih individua. Još je francuski pisac devedesetih pisao da naše vrijeme kronično pati od nedostatka ljubavi. Ljubav je danas nemoguća, napisao je on u jednom svom esejističkom tekstu i zatim stvorio djelo koje to stanje opisuje. Širenje područja borbe oda je iščeznuću ljubavi u odnosima muškarca i žene koja se poput virusa događa u visokorazvijenim kapitalističkim društvima… Čemu još svo to flertovanje i zavođenje koje se događa između pripadnika homo sapiensa različitog (a nekada i istog) spola, osim tomu da vas uzdigne na ljestvici društvenih odnosa? Seks u službi koristoljublja, seks kao zadovoljenje prvenstveno egoističkih pobuda, konačno, seks kao novo proklamirano područje nadmetanja ljudskih jedinki… Kasnije će u Elementarnim česticama Houellbecqov junak samo “evoluirati” konačno se prepuštajući čistoj pornografiji, užitku bez ljubavi, koja završava u čistoj bizarnosti.
Konačno, “Sada sebe znam i zavoljeh se”, taj toliko začudan, intiman stih iz pjesme Znam pomalo mi razdire dušu. “Kako si to sebe sazn’o, Emire?”, pitam se. Možda smo i mi takvi kao ti? Možda i mi “…žalimo za neznanjem bubuljičavog pubertetlije”? Zašto nam onda ne izgovoriš tu našu istinu, istinu mladih ljudi bivše države koji su odrasli na tom neobično jarkom svjetlu kozmopolitskih osamdesetih a zatim sazrli u neželjenom mraku pragmatičnih i nacionalističkih devedesetih…? Kako glasi? Ali malo-pomalo, dolazim do spoznaje da Emirovi stihovi možda i nemaju tu namjeru. Oni su tu samo kako bi amenovali našu izdvojenost, našu nepripadnost, naše gađenje spram vremena u kojem živimo, konačno, inherentnu beznadnost naše sudbine. Na kraju krajeva, ne možemo ništa učiniti, i kad smo sebe saznali – osim – zavoljet’ se, sebe i svoju izdvojenost, svoju samoću. Hoće li doći doba koje će biti zainteresirano za našu istinu, više nisam siguran… Nisam siguran čak ni hoće li Damar danas itko slušati, moj Emire… Sudbina svake iznesene istine je da se na kraju urušava u samu sebe… Moguće je da sam svim ovim uzaludnim nastojanjima u vezi pisanja svih tih godina i ja spoznao sebe, kao što si ti učinio sa svojim glazbenim pjesmama; u tom slučaju, i meni još jedino preostaje – u svom pisanju zavoljet se…
Bandcamp račun banda na kojemu možete preslušati sve pjesme s albuma nalazi se na adresi: https://damardk.bandcamp.com/album/damar
Siječanj 2019.
O Duhu i Životu II. ili o vedrini bez pokrića (ničeancije xxi.)
JOHN CARROLL LYNCH: Lucky
135.
Život je ‘nestašno dijete’ Boga; to je uljepšan način da se kaže da je Život na Zemlji zlo. Međutim, “Život je zlo” nije nikakva istina po sebi. Kada bi to bila, to bi značilo da je moguće doprijeti do Istine. “Život je zlo” samo je relativna Istina koja vrijedi za Život koji je na svojoj koži osjetio nepravdu drugog Života. A Život ‘po sebi’ je, zapravo, on sâm; Život ‘po sebi’ je “neizreciva Istina” koja se jedino može osjetiti samim življenjem. Življenje – rad, ljenčarenje, pisanje, čitanje (i bilo što drugo što činimo u Životu) – “Istina” je samog Života.
136.
Dobro i zlo “objektivno” ne postoje… Dobro i zlo postoje samo za jedan, konkretan Život; samo on može definirati što je dobro, a što zlo – za njega. Dobro i zlo jednog Života su “relativne kategorije” kao što je to i njegova Istina. Drugim riječima, Istina jednog Života samo je njegova Istina…
137.
Život je življenje, a Duh mišljenje. Možemo li, onda, okvirno reći da su Život i Duh procesi, i da je to njihova najbliže-izgovorljiva Istina?
138.
Što radi Duh? Odlazi od ljudi, boravi u samoći, uzdržava se od samog Života… Što radi Život? Tiska se jedan uz drugi i nekad miluje, a nekad siluje drugi Život…
139.
Život je Istina koja teži Iluziji.
Duh je Iluzija koja teži Istini.
I doista, nije li Život sam po sebi jedina Istina do koje možemo doprijeti? Ali baš zato što ga je kao Istinu teško podnijeti, Život će vlastiti smisao uvijek krivotvoriti, odnosno težiti Iluziji… (i u toj svojoj težnji stvoriti Duh…)
U isto vrijeme, nije li Duh u svojoj težnji Istini, iznašao da je upravo on ona vrst iluzije koja zna da je Iluzija…? I da će zbog te grozomorne istine u svim svojim naporima još ustrajnije težiti Istini i samo Istini…?!
140.
Sav stvoreni Duh izrastao je iz jednog te istog napora – pokušaja da se otkloni patnja … Ali patnju je nemoguće otkloniti! Možemo joj se prepustiti (Isus), možemo je ignorirati (Buddha), možemo je čak i negirati (Lao Tse), pa opet, za većinu ljudi ona je uvijek prisutna… Do te istine uvijek prve stižu religije. I ostale moći Duha ne stoje skrštenih ruku, ali u pravilu, nude nešto drugo kako bi čovjek svoje misli od nje otklonio… Filozofija nastoji iznaći naputke za sretan život, umjetnost iskupljenje nalazi u neprekidnom stvaranju, a znanost u apsolutnoj spoznaji.
141.
Napokon, Duh ne mora biti iluzija u smislu “lažno stvorenog” koje pod svaku cijenu nastoji odagnati misli od patnje. Duh može biti i sama volja Života, dobro raspoloženje da se ustraje i unatoč svemu… Bez odvraćanja pogleda s patnje, on će i unatoč bezizlaznosti svog položaja ostati vedar. Vedrina bez ikakva temelja, bez pokrića – to je Duh u svom možda najvišem obliku, svojoj najvišoj formi.
Duh teži Istini, i ne želi je skriti, ali unatoč njenoj grozoti, on joj se suprotstavlja neobjašnjivom vedrinom, kao što to čini i Harry Dean Stanton u filmu Lucky, priči o devedesetogodišnjem starcu u potrazi za odgovorom na svoje posljednje pitanje – ono o smislu života… Ono što filmu daje zapanjujuću autentičnost jest činjenica da Harry Dean Stanton praktički glumi samoga sebe potkraj svog života, te da je nedugo nakon završetka snimanja i sam okončao svoj život.
142.
Vedrina prihvaćanja besmislenog života drugačija je vrsta iluzije od one koja skriva Istinu, prepuštajući čovjeka zaboravu patnje koju danas susrećemo na svakom koraku. Od blještavih trgovačkih centara do zaglupljujućih televizijskih show emisija, kapitalizam će učiniti sve da ne budemo svjesni patnje. Ove dvije vrste iluzije stoje u sličnom odnosu kao umjetničko djelo i svako drugo kreativno djelo. Na vama je da odaberete kojoj ćete se prepustiti. Ali ne zaboravite: patnja je ono što u konačnici oblikuje čovjeka, možda čak i pruža jedini mogući smisao. Upravo ta misao morala je pasti na um i našem Učitelju dok je šetao strmim stazicama Sils-Marije, i na jedan čudovišan način, koji je teško razumljiv današnjem čovjek – uljepšala mu dan!
Prosinac 2018.
Metafizika patnje
Michel Houellebecq: OSTATI ŽIV
Friedrich Nietzsche: S ONU STRANU DOBRA I ZLA
BIBLIJA
Možemo li zamisliti život koji ne živi na račun drugog života (i sveg drugog oko sebe) nego samim svojim postojanjem okolini čini dobro i samo dobro? Možemo li zamisliti život koji za svoj rast traži dopuštenje drugih bića, a zauzvrat dariva one koji mu to omoguće? Napokon, možemo li zamisliti egzistenciju bez inherentnog nasilja koje je upisano u njenu bit, kao i u bit danoga prostorno-vremenskog okvira u kojem se svi mi odreda rađamo i umiremo i nazivamo “svijetom”? Dakako da je možemo zamisliti, ali, čini se, samo to… Kada bi u danom prostorno-vremenskom okviru sva bića bila svjesna i kada bi razmišljala kao mi možda bi se naša zamišljena, nenasilna egzistencija mogla doista pretočiti u djelo. Ali kao što znamo, to nije slučaj. To je (bio i ostao) samo ideal.
No zadržimo se barem na zamisli života koji daje koliko i uzima? Nije li nam takav život već pred očima… i ne vidimo li da već manje pati…? Kao fauna planeta, nije li on – sâm život – gotovo pa postao podnošljiv? Biljka preko dana proizvede kisik nakon što je noću iz atmosfere uzela ugljični dioksid. Još malo sunca i vode i nije joj potrebno više. Zauzima uvijek isti prostor, širi se polako i bojažljivo, a sve svoje nasilnosti, ako ih ima, provodi isključivo na mikro razini… Da li bi to, onda, značilo da stupanj nasilnosti jedne egzistencije dovodimo u vezu sa intenzitetom patnje koju ona osjeća u svom postojanju? Da, značilo bi; zbog toga smo i nedavno napisali da ništa na svijetu ne pati kao što pati sâm život…
Je li stvar u “materijalnosti” svijeta u cjelini, prostoru i vremenu, ili svemu pomalo, no, stječe se dojam da je ovaj svijet svemu što postoji u njemu odista dan kao ‘rasprostrta patnja’. Patnja je bitak postojanja u prostorvremenu. Svijet je ostvaren tako da se u njemu pati, sve što postoji na svijetu pati, jer ono što je rođeno ili stvoreno, rođeno je ili stvoreno kao pojedinačno pored drugoga, rođenog ili stvorenog, pojedinačnog do sebe. I premda jedno drugo u vremenu mogu zavoljeti, najprije moraju patiti, boriti se za svijet koji im je dan. “Rat je otac svih stvari!” – ne zvuči li vam to poznato?
Bili mi i najpravedniji na svijetu, puni ljubavi za sva bića, ovu neugodu svijeta ne možemo otkloniti.
*
* *
Svijet je rasprostrta patnja. U njegovom ishodištu postoji čvor patnje. Svaka je egzistencija ekspanzija i prignječenje. Sve stvari trpe dok postoje.
napisao je i francuski pisac Michel Houellebecq na početku svog eseja Ostati živ koji je presudno oblikovao moj spisateljski duh. No dugo vremena nisam razumio zašto bi patnja bila u ishodištu svega. Zašto u ishodištu svega ne bi kraljevala ugoda a ne neugoda? Zašto postojanje, u svom čistom, neskrivenom obliku, kako bi kazao Heidegger, ne bi moglo biti sretno? Tek kada sam naišao na filmove Larsa von Triera u dvadeset i prvom stoljeću shvatio sam zašto to ne može biti tako.
Postojanje može postati sretno samo ako se čovjek prepusti zaboravu – zaboravu patnje kao osnove života, odajući se varljivim iluzijama svoga Duha koje ga jamačno opčinjavaju na svakom koraku. Nekima od nas, na koncu, teško je to priznati, ali Duh imamo samo kako bismo djelomično ublažili, a u nekim prilikama i u potpunosti otklonili svoje misli od patnje kao osnove postojanja. Tu bih čak na sâm Duh mogao primijeniti one Heideggerove kategorije pravosti i nepravosti i reći da pravi Duh shvaća da jedino što može učiniti je naučiti se s patnjom nositi, dok nepravi Duh vjeruje da se ona ipak može otkloniti (ali uvijek putem ove ili one iluzije)…
K tomu, kad je čovjek mlad, i ako je poput nas, upravo tom porivu traganja za osnovom postojanja nikako neće moći umaći. I zamišljat će sve drugo kao osnovu postojanja samo ne patnju. To je i razumljivo. U tim godinama njegovo tijelo je zdravo, boleštinama je rijetko izložen, kako bi mu onda moglo pasti na pamet da je temelj sveg postojanja, ali i svijeta u cjelini, neugoda, a ne ugoda – patnja, a ne sreća?
Svi inteligentni pojedinci (pa čak i oni koji su u značajnoj mjeri religiozni) kad tad dođu do uvida da je život besmislen s obzirom na svoju krajnju svrhu. Nje, jednostavno, nema. No to je i prva patnja s kojom se suočavaju u duhu. Jedini mogući smisao života onda mora biti sadržan u prostom življenju, reći će sebi, u trajanju bez krajnje svrhe, i to može čak biti i podnošljivo s obzirom na strasti, volju i nagone koje posjeduju… A upravo potonji su ti koji će im najprije odvratiti pogled od grozote stvarnosti jedne egzistencije – patnje… Prepustit će im se u poslovičnom zaboravu i u tom zaboravu uglavnom provesti svoj život. No pitanja Čemu? i Zašto? i dalje će se njihati iznad njihovih glava, i tek povremeno proizvoditi onu nesnosnu “buku besmisla” u njihovim mislima zbog koje će uvijek iznova patiti.
Ali svejedno; i pored svega iznesenog, mi ne možemo znati je li Bog, na kraju krajeva, postoji. Zbog toga nikada nećemo oduzeti dostojanstvo jednom kršćanskom vjerniku koji je uvjeren u njegovo postojanje, kao što ga nećemo oduzeti ni jednom ateisti koji to poriče. Uvijek ćemo ostati stajati pod tom skeptičkom nišom iz koje nas neće moći istjerati. Tako “naša istina” ne može biti istinitija od kršćanske a ni od ateističke istine, ali i obrnuto. Radije ćemo se vladati poput onih Nietzscheovih “filozofa budućnosti” koje on veselo spominje u S onu stranu dobra i zla – koji su puni ljubavi za istine do kojih su sami došli, ali koje upravo zbog toga ljubomorno čuvaju samo za sebe, jer ne žele da one budu istine za svakoga!
*
* *
Prije samog oblikovanja “moje istine” o patnji kao bitku postojanja, nešto se dogodilo u mom životu… tog osamnaestog studenog dvije tisuće osamnaeste… a što mu je, po svemu sudeći, bilo okidač… Ne mogu reći da je to bio događaj sličan onomu koji je doživio Pascal u svojoj prosvjetiteljskoj noći dvadeset trećega istog mjeseca samo davne tisuću šesto pedeset i četvrte. I nikako ne mogu reći da sam nakon tog događaja kao Pascal postao istinskim kršćanskim vjernikom… Jedino sam u strahovitom proplamsaju uvida shvatio u čemu je sadržana stvarna veličina tog mučenika nad mučenicima iz kršćanske tradicije. I ovaj uvid opalio me kao i svi drugi koje sam imao u životu, iz nekakvog neuhvatljivog središta u meni samom. Ukratko, došapnuo mi je da je prava Kristova veličina sadržana, ne toliko u moći iskupljenja grijeha, koliko u spektakularnome, i potpuno neočekivanom, dobrovoljnom pristanku na patnju… Naime, Isus je među prvima pokazao kako se suočiti i živjeti s patnjom na ovom svijetu. Patnji se, pokazao je On, treba dobrovoljno prepustiti, a ne ju nastojati ublažiti ili otkloniti… Patnja oblikuje čovjeka, nadodat će stoljećima kasnije Nietzsche. Sve što je iz njega dobro i loše izraslo on ima zahvaliti patnji kojoj je izložen…
I Buddha je, kao što znamo, spoznao da je patnja osnov svijeta, međutim, samo je Isus osmislio učinkovitu praksu življenja s tim groznim uvidom.
U sakramentu euharistije ili svete pričesti, koji je danas sastavni dio svete mise kršćanske Crkve, sadržana je spomen na ovaj Isusov čin. Ali baš taj najvažniji od svih sakramenata najmanje sam mogao razumjeti. Ideja vjere u Boga u ovom besmislenom svijetu racionalno mi je bila shvatljiva od samog početka, ali konsekracija odnosno misterij pretvorbe običnog kruha u tijelo Kristovo u meni je mogla izazvati samo najveću nevjericu. Osim toga, kako bi “tijelo Kristovo” uopće bilo u stanju iskupiti grijeh vjernika ako ga on pojede?! Na kraju krajeva, čemu uopće tako kompliciran, kanibalistički ritual stran svakom ratiu…? Bio sam dojma da ga ni najdublji teolozi sebi ne mogu racionalno objasniti. No sakrament svete pričesti stoljećima je ugrađen u obred svete mise, i što je najvažnije, kao takav, začuđujuće dobro funkcionira! Zašto bi ga mijenjali, ako je u stanju učiniti da se čovjek nakon njega osjeća iskupljeno i pročišćeno? To što se racionalni osnov vremenom izgubio, to ne treba nikoga plašiti, ionako smo ga naslijedili od svojih predaka, koji su ga pak naslijedili od svojih predaka i tako dalje… Sakrament svete pričesti dio je jedne duge tradicije i zato ga možda i ne treba dovoditi u pitanje. Tako otprilike o euharistijskom slavlju moraju razmišljati današnji kršćanski teolozi.
No, u isto vrijeme, čini se da nisu svjesni da je upravo njegova iracionalnost element koji će odbiti mnoge pojedince današnjeg društva, dovoljno inteligentne da u tom činu, neobjašnjivom za njihov um, vide samo primitivni akt, ravan molitvi, koji upravo dokazuje suprotno – zašto se u Boga ne treba vjerovati. Hej, jedem kruh i trebam misliti da je to tijelo Kristovo! No way, neću to činiti! Pa tako, samo egoistični pojedinci kojima je tek do toga da iskupe svoje osobne, i s ovog stanovišta, beznačajne grijehe, taj čin neće dovoditi u pitanje. Njima nimalo nije važna njegova pozadina, smislena utemeljenost, stalo im je samo do toga da u svojim očima ponovno postanu čisti. Zbog svih tih razloga, tužno je to reći, Crkva je danas više mjesto okupljanja egoističnih pojedinaca, nego istinskih ljudi duha.
I na ovom mjestu više vam ne mogu tajiti; a vjerojatno ste me već i prozreli. Tog osamnaestog studenog nazočio sam svetoj misi u jednoj crkvi. Ja, polubezbožnik, sjedio sam u klupi, i u polulaičkoj i polusvetačkoj šutnji nazočio svetom kršćanskom obredu, mozgajući o prirodi euharistijskog slavlja koji me započeo kopkati odmah nakon što sam dovršio čitanje Pascalovih Misli… A uskoro je red došao i na njega. Tik prije same (ipak to moram reći – samo simboličke) pretvorbe kruha u tijelo Kristovo, nastupa nesvakidašnji trenutak, crkvom se prolomi zatomljeni zvuk pričesnika koji ničice padaju na svoja koljena, a potom uslijedi neobična tišina za prostor ispunjen ljudima, tišina one “božje prisutnosti”, samo s glasom svećenika u pozadini, koju povremeno prekida mukli zvuk turobnog zvona. Svaki put osjetim tu tišinu, i čini se kao da je u tim trenucima svaki vjernik u Crkvi suspregnuo svoj dah… Žena mi je poslije rekla da su neki svećenici mogli vidjeti pravo tijelo i pravu krv u peharu, ali u to nisam sklon povjerovati. Sudim po razumu, a Pascal me je poučio da se i putem razuma može stići do vjere. Nisam trebao odlaziti do oltara da bih se uvjerio kako se ništa natprirodno nije dogodilo, a to nije bilo ni važno. Simbolički naboj oduvijek mi je bio dovoljan, jer se “čitav” odigrava u duhu. Pozorno sam stao pratiti svećenika dok je prenosio Isusove riječi:
“Uzmite i jedite od ovoga svi. Ovo je moje tijelo koje će se za vas predati!”
a zatim:
” Uzmite i pijte od ovoga svi, ovo je moja krv, Novoga i Vječnog saveza, koja će se za vas proliti i sve ljude na otpuštenje grijeha. Ovo činite meni na spomen!”
Što bi ove zagonetne riječi mogle značiti? Zašto Isus ne govori o svom duhu, a ne tijelu? Zašto dopušta da se apostoli (svećenici) napiju njegove krvi, a narod najede njegova tijela? Vjerojatno postoje knjige, teološke i ne-teološke provenijencije, u kojima se nadugačko i naširoko raspravlja o ovim riječima koje je Isus izgovorio u odsutnim trenucima Posljednje večere i koje ja, bezbožnik, nisam čitao. Možda već postoji napisano ono što ću sada iznijeti, u to ne ulazim, ali time se ne smatram većim ili manjim laikom u kršćanskom smislu. Patnja, prema mom mišljenju, dolazi prije kršćanstva, prije svake religije, štoviše, ona je njihov povod, a ne posljedica, a iz razloga što je osjećam više nego ikada u životu, uzimam si pravo govoriti samo o Njoj i isticati veličinu Isusa kao čovjeka samo po Njoj, a ne prema biblijskoj činjenici da je on i Božji sin. Stvari kršćanstva ostavljam po strani i neka mi na tome kršćani oproste. S druge strane, to me ne sprečava da same kršćane, kao i vjernike drugih religija, po pitanju njihova odnosa prema patnji ne doživljavam svojom braćom!
*
* *
I ono što na kraju ovog teksta slijedi postulati su jedne nove metafizike – metafizike patnje. Možda se radi i o postulatima neke “nove religije u rukama filozofa”, koju je u S onu stranu dobra i zla zazivao Nietzsche…? Ipak, ne želimo biti pretenciozni. Neka ovo učenje bude i ostane samo naša istina.
Nitko nije patio kao Isus Krist. Njegova patnja na križu nesumjerljiva s bilo kojim drugim oblikom patnje. Iako se u fizičkom smislu mogu navesti gori oblici patnje od patnje na križu, recimo, komadanje tijela, ili nabijanje na kolac, nećemo cjepidlačiti: Isusova patnja je za sve ljude, ako ništa drugo, a ono barem simbol najveće moguće patnje koju čovjek može iskusiti. I onda, što nam je Isus svojim dobrovoljnim pristankom na Nju, želio poručiti?
Prvo, ako patimo zbog nasilne prirode života samoga (kako smo to pokazali u prvom odjeljku), krivi smo već i samom činjenicom što smo živi. Ta je krivnja istinski “praotački grijeh” koji spominje i Pascal. Stoga da bismo krivnju (samog života) otkupili, patnju moramo dobrovoljno prihvatiti, a ne je izbjegavati.
Drugo, kako patnju izdržati? Na ovom mjestu dolazi do izražaja pravo značenje sakramenta svete pričesti u svom arhetipskom, i rekao bih, potisnutom, a možda i u potpunosti, zaboravljenom obliku. Stavljam ga u vlastitoj interpretaciji u misli ili riječi samog Spasitelja upućene učenicima na Posljednjoj večeri:
“Ako će moje tijelo biti izvrgnuto najvećoj patnji na ovom svijetu i ako sam ja na tu patnju dobrovoljno pristao, neće li svatko, tko se bude sjećao moje muke, u (ipak samo) simboličkom jedenju moga tijela i pijenju moje krvi, osnažiti i svoj duh i svoje tijelo; duh – za odluku da se dobrovoljno prepusti patnji, a tijelo – kako bi tu istu patnju mogao izdržati. Drugim riječima, neće li i mali komadić moga tijela pridodan vašem tijelu, pa i na simboličkoj razini, učiniti vaše tijelo poput moga, te će ono biti u stanju izdržati patnju na koju je vaš duh dobrovoljno pristao. Tu patnju ću ja sutra na križu prvi izdržati, patnju koju prije toga nitko nije bio u stanju izdržati. Iza toga to ćete činiti i vi – meni na spomen!”
I konačno, treće:
“Sjećanjem na moju patnju vaša patnja, kakva god bila, ne može se usporediti s mojom. I to će vam znanje uliti dodatnu snagu da svoju patnju izdržite. Patnja je križ života. A ja pokazujem kako taj križ nositi.“
Jasno je po čemu je onda Krist – Spasitelj: po pokazivanju načina kako se treba nositi s patnjom života! U kontekstu izloženih postulata jedne nove i osobite metafizike patnje postavlja se i pitanje uloge Boga u cijeloj priči. Ne ulazeći u druge religiozne aspekte i Božje uloge (stvaratelja i sličnih), uloga Boga u kontekstu metafizike patnje svodi se na ulogu “javnog bilježnika” odnosno jamca istinitosti Isusova nauka. Za obične ljude to je nužno u onom istom smislu koji je spominjao i Pascal govoreći o nužnosti vjerovanja običnih ljudi u pravednost zakona (iako su svi redom oni po sebi nepravedni). Za ljude višeg ukusa ili duha nije nužno da Bog postoji kao jamac Isusova nauka. Isusov nauk vezan uz dobrovoljno prepuštanje patnji, kao takav, samodovoljan je pred razumom. No problem je razuma u tome što do te istine može doći samo zaobilaznim putom, odnosno tek nakon što se otklonio od svih svojih pojmova u koje je bezrezervno vjerovao, poput istine, pravde i sličnih. Tek nakon toga razum ostaje oči u oči samo s jednim pojmom, za koji nije siguran je li ga prvog stvorio, ili je taj “prapojam” stvorio njega – patnjom. Ne bi ga bilo da nema patnje! Ne bi ga čovjek imao da ne pokušava čitavo vrijeme otkloniti patnju iz svoje egzistencije… Ali sada razum tu duboku spoznaju može dohvatiti i… postati religiozan.
Poučeni “učenjima” Larsa Von Triera, Blaise Pascala, Friedricha Nietzschea i konačno, Isusa Krista možemo iscrtati konture nečega čemu smo dali jedan, možda i pomalo pretenciozan naziv – Metafizika Patnje, svojevrsni “patnjizam”. Jer, sve što kažemo, kažemo u Duhu, i dovoljno je daleko od Života i fizike, ali zato blizu Duha i metafizike…
Svijet kao prostorno-vremensko-materijalni okvir, za sva bića koja obitavaju u njemu, rasprostrta je patnja. Patnja je sadržana u samom načinu postojanja upojedinačenog bića u cjelini i ne može se otkloniti. No Duh se rađa kako bi nas poučio kako se s patnjom nositi. Na ovaj način i pomalo neočekivano, on našem životu (i u posljednji tren) ipak uspijeva uliti smisao.
O Duhu i njegovim Moćima 